ROĐACI NAŠEG GRADA - ODLAZAK VAJARA DRAGANA DIMITRIJEVIĆA

LJubiša Bata Đidić 25-02-2026

Ovih dana, tačnije 24. februara ove godine, napustio nas je velikan

srpske likovne umetnosti vajar Dragan Dimitrijević.

U Kruševcu je ostavio veličanstven Spomenik solunskim ratnicima na

platou fontane.

Mnoga njegova dela su obeležena i inspirisana vlikim idejama srpske

istorije. U Herceg Novom kralj Tvrtko Kotromanić, u Trsteniku kneginja

Milica, u Velikoj Drenovi patrijarh German…

U okviru Likovne kolonije u Ribarskoj Banji upravo je završio skulpturu

Vojvode Prijezde, u ciklusu kosovskih junaka Lazrereve epohe (kao i bareljef osnivaču Ribarske Banje kao što ih rasipao po crkvama i manastirima diljem Srbije).

Neka mi bude dozvoljeno u ovoj maloj oproštajnoj reči da to bude jedan zapis iz moje knjige Skraćenice , a odnosi se na dan kad je u Kruševcu svečano tog Vidovdana 1993. otvorern Spomenik Soluncima…

Tekst nosi naslov

Pšenična vlat:

Nas nekoliko članova Odbora za podizanje Spomenika ratnicima 1912- 1918, u poseti smo Draganu Dimitijeviću, vajaru u likovnom ateljeu Akademije za likovne umetnosti u Beogradu. Vajar je

očigledno posebno raspoložen jer su mu došli zvaničnici „kojima polaže

poslednji račun“- Profesor Glid, predsednik žirija ima male beznačajne primedbe, svi ostali (koliko da sami sebe čuju ), takođe.

Vajar je ushićen, svakog je saslušao , ali čini mi se, nikog nije čuo. I mi smo bili ushićeni , konačno obraćamo se zaboravljenoj istoriji- Bili smo deo Spomenika, a Spomenik deo nas. Sa njim smo negde u utrobi ateljea, kao u posteljici materice, pre nego što izađe na videlo dana.

I sve ovo ne bi bilo interesantno, da jedan mali detalj nije ištrčao

iz ove harmonije.

Na opanku srpskog ratnika u glini našlo se zrno pšenice. Nikao je

zeleni klasić nežnog hrolofila. Gordo –uspravan, kao šiknuta misao. Kao

kakva pesma o njivi i opanku, o težačkom seljačkom znoju…

Vajar nije imao srca da ga pred nama slomi. Smeje se i ne zadržava se na tom detalju. A znam, pokvarenjak, ima istu božansku misao i sa

njom neobjašnjivu strepnju.

Kada se za Vidovdan 1993. otvorio Spomenik u Kruševcu (na Trgu

oktobarske revolucie) bio sam jedan od onih koji su za zvaničnike na

otvaranju pripremali tekst govora.

Spomenik u bronzi nije imao izlivenu pšeničnu vlat.

A ja tako dugo, tajno buljio u opanak, koji se zvog toga,čini mi se,

malčice mdrnuo.

Bio je to trenutak kad sam osetio da sam nečim neobičnim ispunjen. I

da sad mogu napustiti „već viđeno“ na svečanosti. A i sve druge reči bi

bi bile prazne…

U onoj pšeničnoj vlati, od koje se pravi hleb naš nasušni, mislim da je bila duša velikog umetnika Dragana Dimitrijevića…




Ukupno komentara 0

Ostavite komentar